Ne postoji jedinstvena, fiksna vrijednost za debljinu vatrootpornog omota-; umjesto toga, određuje se na osnovu kombinacije faktora, uključujući potrebnu-ocjenu otpornosti na vatru, vrstu strukturnog elementa koji se štiti i svojstva materijala. U inženjerskom dizajnu, debljina se obično utvrđuje putem-testiranja otpornosti na vatru ili standardiziranih metoda proračuna kako bi se zadovoljila potrebna granica-otpornosti na vatru.
Općenito, što je duže potrebno trajanje otpornosti na vatru{0}}, potrebna je debljina veća. Na primjer, u uobičajenoj zaštiti čelične konstrukcije, postizanje granice otpornosti na vatru-od jednog sata-može zahtijevati samo relativno tanak sloj omotača; međutim, ako se zahtjev podigne na dva- ili tri-satnu vrijednost, debljina materijala se mora povećati, ili se mora koristiti više-slojna kompozitna struktura za obezbjeđivanje poboljšane toplotne izolacije. Toplotna provodljivost različitih materijala takođe direktno utiče na dizajn debljine; materijali kao što su keramička vlakna često mogu postići visoku-ocjenu otpornosti na vatru sa relativno tankim slojevima, dok materijali od kamene vune mogu zahtijevati deblju primjenu.
Vrsta konstrukcijskog elementa također utiče na zahtjeve debljine. Dizajnirane debljine se razlikuju za čelične stupove i grede zbog varijacija u njihovoj izloženosti vatri; za tanke komponente kao što su kablovi i cevi, naglasak je stavljen na integritet i uniformnost omotača, a ne na jednostavno povećanje debljine. Tokom stvarne izgradnje, faktori kao što su obrada spojeva, metode pričvršćivanja i tolerancije konstrukcije se uzimaju u obzir, a dizajnerske margine se na odgovarajući način povećavaju kako bi se osiguralo da ukupna otpornost na vatru-udovoljava traženim standardima.
Stoga, debljinu vatrootpornog omota-određuje projektant na osnovu sveobuhvatne procjene relevantnih kodeksa zaštite od požara, podataka o ispitivanju materijala i specifičnih projektnih uslova, a ne jednostavnom primjenom fiksne numeričke vrijednosti.